Lidija Matulin, "Kako je TV dobio boje"

Vjerujem da ste svi bar jednom i bar jedan nastavak od trilogije „Arthur u zemlji Minimoya“ pogledali. (O Bože!) Ne bih ovo spominjala da nije riječ o individualnom pojmu vremena i da me živo sjećanje scena prolaska tih vilenjaka kroz ogromne vlati trave ne podsjećaju upravo  na vlati Lidijinih slika…spomenuti Minimoyci imaju potpuno drugačije računanje vremena, godina, vlastite starosti….. tako da je npr. jedna naša godina kod njih 10 i možda više. Jasno slabašna je i pomalo banalna usporedba Lidijinog svijeta i luckaste ekranizacije istoimene knjige. Ali ako bi htjeli riječima mase predočiti o čemu je riječ rekla bih da je to „Pozicija  Minimoya u futurističkom izdanju“  Možda će jednog dana upravo ovako predočavati djeci svijet vilenjaka – više ne u pretežno maslinasto-zelenim tonovima , nego distorzijom boja sa „kraja TV programa“.

Ionako smo sve više okruženi fluorescentnim vriskovima najnovije mode s kojom se pojedinci pokušavaju istaknuti kroz modne detalje. Prodaju nam posebnost pod smiješnim trikovima. Lidija se ovdje ne ističe na takav, rekla bih jeftin način. Iako koristi stvarno jarke boje i to u punoj svojoj sofisticiranoj paleti, ona se ističe ipak nečim puno jačim i dubljim -  simbolikom. Zanemari sliku, uhvati vibru – uhvati poantu. E, to je već teže i malo tko je u stanju vidjeti nevidljivo. Ali vratimo se mi na boje i vrijeme. I kakve veze imaju jedno i drugo. Kad pogledate samo psihološku prirodu boja; koja vam je boja „brža“, npr. indigo ili tuba žuta? Zelena ili crvena? Srebrna ili crna? 

Srebrna naravno nije boja! Ali ne mogu odagnati flasheve jurećeg vremenskog usamljenog putnika - Silver Surfera, pa mi je izletjelo „srebro“ iz usta k'o zub u naletu šake. Jasno svi će k'o iz topa reći – ŽUTA! Crvena! Srebrna! Uviđate li? Boje također imaju svoje vrijeme i svoju brzinu. Neke su trome a druge hiperaktivne. Baš kao i vrijeme, i baš kao i naše misli, ili osjećaji. Lidija ih nekako slaže (boje), da pojma nemam kako i kojom logikom, u neobjašnjivu harmoniju koja ostavlja neizbrisiv dojam kako kod mene a tako i kod publike/posjetioca naših galerija. Slike govore o vremenu. Primijetila sam da se sve više umjetnika dotiče te teme ali na jedan suvremen način. 

Prije je to bila lirska poetika, danas je to pitanje života i smrti gdje moraš reagirati u trenutku. Valjda zato jer nam je „vrijeme“ trenutno vrlo blizak pojam i preokupacija sumornih strahom ispunjenih misli usred nervoznog ritma života, stresa, nedaća, briga, mahnite borbe za egzistenciju, problema, poplava, uragana, stradanja i svega…kolektivno svi žalimo za minulim vremenima….koja su navodno bila puno mirnija, sporija, zdravija, smirenija, ležernija, intenzivnija, humanija, jačih boja i osjećaja, …kada si mogao zastati kad god si htio/gdje god si htio i uživati u momentu. Hodati lagano, disati duboko. DA li su ta vremena zaista bila sretnija? ili je ključ problema prvenstveno u nama a ne okolnostima? Ne bih znala reći. Samo znam da smo toliko labilni i tromi za čvrst stav da okolnosti nažalost ipak utječu, itekako štetno. I tko smo mi danas u svemu tome uopće? Kako jedna meni draga pjesma kaže – „Prašina na vjetru“, eto što smo mi! Nije problem u vremenu, okolini ili okolnostima, na to ne možemo fizički utjecati, nego problem je u subjektivnom poimanju istih. 

Uvijek nam je dan izbor – prepustiti se kao prašina na vjetru pa neka te ono bacaka od nemila do nedraga …pojede te sustav svojim „je(#%&“+?*$!)enim“ pravilima pa ti budi robot bez osjećaja, bez misli, bez želja i snova, bez suza, smijeha, bez sebe…bez daha! Ili svjesno otvoriti oči i uživati. Čini se da više nemam što reći. Zaključili ste već i bez mojih naklapanja: Lidija je otkrila način da otvori oči. I bar na platnu zauzda vrijeme. S ove ili one strane. Više nije bitno vrijeme. Jer ako je ona carica svog svemira onda je sve u njemu baš kako treba – i brzina i tromost, i sadržaj i praznina, i pozitiv i negativ….Bijela i Crna – isto su. Pažnja mi je često usmjerena na njena platna (samom činjenicom da sam u galeriji doslovno okružena njima cijele dane) pa se uvijek izgubim u naletima njihova šarenila. I ovaj tekst vrvi slatkim iskricama osobnog oduševljenja što oblijeću oko žarkih boja s njih, oko Lidije, oko opojne njene vibre, oko njenog „vremena u prostoru“. Ili „prostora u vremenu“?  

Ima nešto i u njenom imenu. Usput da kažem moja imenjakinja. Posebna aura se stvara oko isto-imenjaka kada se sretnu. Kao da smo članovi istog kulta koje obožava samu činjenicu pripadanja bizarnoj zajednici i koja posjeduje tajna super-moćna znanja do kojih ne može doprijeti ama baš nitko. Možda se potajice s time glorificiramo. Možda si sebično dajemo prednost, ili arijevsku superiornost…Ali rekla bih da je to više onako dječje; simpatičan scenarij za strip o humanoidnim superinteligentnim nad-bićima planeta „Zenn-La“, s kojeg uostalom potječe i SilverSurfer, nego prikrivena taština koja bi druge ljude smatrala „biljkama“. Ja vam se volim gubiti u stripovima baš kao i u bojama, zato mi je Lidija bliska. Da ne duljim s time, drago mi je da sam naišla na još jednu Lidiju, k tome umjetnicu, i vještu jahačicu valova duginih vremenskih polja. Kamo sreće da i mi uspijemo zajahati barem jednom u životu jedan takav val. Pa skidala se s njega ne bih do smrti. Samo ti sretna putuj, ja te podržavam! I kadkad nam mahni čisto da znamo da se još uvijek osjećaš „našom“.

 

Lidija Matulin uskoro otvara svoju samostalnu izložbu pod nazivom "Kako je TV dobio boje". Otvorenje je u utorak 24.06.2014. u 19 satii trajat će tjedan dana kao i obično. Točna satnica otvorenja još nam nije poznata i ovisi o koječemu, zato se strpite „and please stay tuned!“ Sve ćete saznati na vrijeme.

 

Piše:Lidija Saftić